all in all
utorak, 13.06.2006.
*
Nastavljam pisati  |
- 15:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #
utorak, 18.10.2005.
Retro
|
Volim svoj život. Shvaćam da imam sve što mi treba i trenutno u meni ne izgara ona neizdrživa potreba za više, u materijalnom ili bilo kojem drugom pogledu. Pritom ne smatram da stagniram, već da shvaćam bit. “...s obzirom na neizbježnu promjenu i stalni okret zemlje nekada se i stoj u mjestu pretvori u veliki korak naprijed.” Što ljudi priželjkuju čitav život; prije ili poslije nego što ostvare karijeru? Iako neki teško priznaju, no svi žele iskreno voljeti i biti voljeni. Žele bezuvjetnu, obostranu ljubav. Osobu krojenu po njihovoj mjeri, onu srodnu dušu koja na drugom kraju svijeta ispija kavu u rano jutro. Nekoga s kime bi podijelili svoje strahove i tajne, sreću i ljubav. Sve ono što život nosi. To je osoba koja će stajati s vama ispred oltara i zakleti se na onu poznatu u dobru i zlu dok vjerojatno oboma budu klecala koljena i prolazio čitav život pred očima u nekoliko trenutaka. Posebno u svemu je što će ta ljubav na svijet donijeti biće oko kojeg će se vrtiti čitav vaš svijet a oboje ćete biti profesionalni zaštitari ali bez onih 2000 kn mjesečno. To valjda kompenziraju dječjim doplatkom. Teško je ljubav definirati. Prema većini psihologa to je osobni duhovni razvoj kroz partnera, koji proizlazi iz odnosa zasnovanog na kompromisu. Kad god čitam nešto iz psihologije, autori su vrhunski psiholozi sa tisućama slučajeva u praksi a u privatnom životu barem tri nesretna braka. Upravo takvi svijetu daju definicije ljubavi, a treba li napomenuti da su bestseleri i da veliki dio Amerike slijepo slijedi upute o nekoj idealnoj ljubavi. Obrazloženje je naravno, da su naučili na slučajevima iz prakse ha-ha, ne znam baš puno onih koji uče na tuđim greškama... Redovno se mora lupiti svojom tintarom da se shvati da je zid zaista tvrd. Izrazito individualan pojam. Ukleši svijet za mene U mrežu ludila i mjene Da zapnem kad krenem I padnem na tebe Urban. Čitam te tekstove i misli... tek sam prošli tjedan, na nepunih pola metra od njega, doista bolje čula neke njegove misli. Možda je blizina (Ja stojim uz tebe I samo blizina dijeli me Od istine tvoje) bila potrebna. Žena dijete postaje Uvijek kad je ostave I to je zaista tako. Kasnim na sastanak. Nije pio kavu na drugom kraju svijeta. Zapravo, uopće ne pije kavu. Pio je colu na susjednom stolu. |
- 14:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #
četvrtak, 22.09.2005.
Proteklo vrijeme
|
I nije bilo neko posebno ljeto. Ništa outstanding što bi proizvelo zvukove oduševljenja, nikakav veliki događaj, izlazak niti išta približno slično. Možda su se promijenili kriteriji, možda se promijenio koncept, pogled na svakodnevicu ali sve je u većoj ili manjoj mjeri ostalo isto. Barem ja tako mislim. Drugačiji je pogled iz studentske perspektive, kad se već ozbiljnije razmišlja o svakom sljedećem potezu. Treba sve iskombinirati, imati plan A, B, C i tako do kraja abecede. I uz sve to neke rezerve. Srećom, prije paničnih napadaja, sve je proteklo u najboljem redu i sad je lako uživati u metežu kojeg proizvodi okolina. Još mi samo preostaje ekstra ljubaznim zaposlenicama referade donijeti potvrdu da su podmireni troškovi upisa i osiguranja pa da mi (po tko zna koji put) preko volje, udare pečat i ne kažu “izvoli”. U tijeku je neka prijelazna faza, koja mi uvijek najavi da prethodnu mogu spremiti u kutiju uspomena i nastaviti dalje. Faza između uživanja u studentskim danima i brigama oko potpunog osamostaljenja. Dnevni raspored će biti uvelike natrpan. Zapravo, nelogična je situacija da ova godina nosi više obaveza dok naredne dvije donose potpuno rasterećenje, no prilagodba je ključ svega. I dok sve bude išlo svojim tokom, obaveze i studentske večeri, rođendani i slavlja u povodu ničega (bitno da se slavi!), paralelno ću graditi novi svijet i odvajati vrijeme za kupovinu televizije, DVD-a, kauča, kreveta, kuhinje i svih čudesa koja su danas neophodna u mladom kućanstvu. Heh. Zapravo me strašno veseli činjenica da ću nositi toliku odgovornost na sebi. Zvučim pomalo ludo, znam. Ali ne mogu dočekati da napokon slažem svoj život onako kako ja hoću. U punom smislu, od stana i posla, putovanja pa sve do... Sigurno neće biti ni lako. Činjenica da se čokoladne pahuljice i tekući sapun ne stvaraju sami od sebe, nego da ih treba zaraditi i donijeti kući, većinu ljudi sigurno zakoči i odvrati od nakane. Lakše je živjeti sa starcima do gornje granice, da ne misliš o ničemu i nemaš odgovornosti za ama baš ništa. Da te financiraju čitav život, plate ti vjenčanje i za poklon kupe trosoban namješten stan. Sigurno da je lakše. Ali ja ne gledam tako. Ne osjećam gušenje (daleko od toga), jednostavno želim živjeti potpunu neovisnost. Sad mi pada na pamet rečenica iz pretprošlog broja Cosma: “Sve što će vam se dogoditi ovisi samo o vama. Vi ste jedina osoba koja može stati između sebe i svog sna.” I to je, vjerujem, tako. Ne, nisam Cosmo fanatik, niti okorjela feministica već od svega što vidim, čujem, pročitam – biram ono pozitivno i pametno. A za to vijeme moj san polako kreće ka svome ostvarenju! :-) Dakle, ljeto. Kiša, sunce, posao, fešta, posao, i opet na trenutke sunce. Od sramote ću jedva priznati da sam se okupala svega nekoliko puta, ali i to je dobro s obzirom da se vrijeme poigravalo Dalmacijom. Možda tražim izliku, no kad vidim da se Coppertone nije potrošio do kraja, to znači da je stanje alarmantno. Zabrinjava i podatak da su u manjini prijatelji i poznanici kojima je ovo ljeto bilo zaista dobro. Teško da se sjećam nečije nostalgije za ludim provodima, noćnim kupanjima i već standardnim ljetnim čarima. Nekako... čini mi se da se sva zabava svela na onu isforsiranu. Novalja, Zrće, alkohol i orgije. Doslovce ubaciš u formulu, izjednačiš lijevu i desnu stranu pa znaš kako, gdje, kad i koliko ćeš se provesti. No možda ipak pretjerujem. Tko bi znao. Onda ovaj Big Brother. Budući da sam jako blizu bezbrižnog stanja, pred TV-om provodim više vremena nego inače. Inače, ne provodim vrijeme pred TV-om. Pogledam vijesti, kakvu informativnu emisiju, vijesti iz kulture, burzovno izvješće i neizostavne Simpsone. A sad se izbor malo proširio. Pratim taj BB koliko stignem i nikako se ne mogu načuditi kako jedna osoba može posjedovati TOLIKO odvratnih osobina, s obzirom da sam osoba koja tolerira zaista svašta. Ali vidim da polako i muški dio Kuće uviđa koliko su raznolikih tipova cura odabrali priređivači showa. Jeftino, plitko, neinformirano, neobrazovano, neelokventno i nadasve vulgarno bi bile približne riječi kojima bi se mogla opisati većina kandidatkinja. Jadna je ta kuća u kojoj jedino muškarac zna osnovne namirnice, jedino muškarac ne puši i ima savjest... S nekog drugog stajališta, organizatori su se vjerojatno trudili odabrati što više raznolikih karaktera iako se u suštini to opet svodi na jednake... Malo je (zaposlenih) ljudi koji će na 118 dana napustiti sve svoje obaveze; poslovne i obiteljske i uz to dobiti potporu nadređenih. A u zemlji našoj dragoj, na njihovu sreću, našu nesreću, ima 291.014 nezaposlenih, pa eto im kandidata napretek. |
- 13:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #
četvrtak, 28.07.2005.
Ustat il' odustat...
|
Razmišljam o odlasku iz naše divne zemlje. Ne sad, već negdje po završetku fakulteta. Nije to samo puka post-pubertetska želja već nešto puno više od toga. Kao ekonomist promatram svijet oko sebe, konkretno - stanje u državi, zakone, odluke naših divnih političara i onda se mislim... zar meni sve to treba? Zar ja moram tako provesti život, u zemlji u kojoj ti guše svaki korak, a bilo kakva poduzetnička ideja ili pothvat u većini slučajeva je u samom startu predodređen za neuspjeh. Nisam pesimistična i nije mi čaša uvijek poluprazna, no preko nekih stvari ipak ne mogu prijeći sa stavom "bit će bolje sutra". Jer svako sljedeće sutra nosi nove probleme, zaduženja i raznorazne šok situacije kad se čovjek taman navikne da ga više ništa ne može iznenaditi. Uzet ću za primjer mladog i poduzetnog, inovativnog čovjeka koji želi krenuti u novi posao. Ima ideju, ima ljude, prostor i potporu obitelji. U velikoj većini slučajeva nedostaje novac. Naravno, kredit iskače kao prvo i zadnje rješenje, ionako čitava zemlja a bogme i svijet živi na kredit kojeg će vratiti 759 narednih generacija. Dakle, kredit. Odlučiti se za "pravi" kredit zaista nije lako. Pri odabiru najprimjerenijeg, valja dobro odvagnuti osobnu financijsku i opću materijalnu situaciju, dobro isplanirati svoje prihode i rashode te tek onda odabrati koji kredit je najlakši teret. Ponekad se nije dobro isključivo orijentirati na najpoznatije ili najveće hrvatske poslovne banke jer i manje banke imaju neke posebnosti u svojoj ponudi, koje su možda upravo po mjeri zajmotražitelja. Kredit od 20 godina? Znamo da stanje u Hrvatskoj ne odgovara nekim, nazovimo ih, svjetskim standardima. Nezaposlenost raste vrtoglavom brzinom; stručnjaci, doktori, pa i srednjoškolski obrazovani ljudi, na kraju "strpani" su u isti koš, odnosno prepušteni milosti i nemilosti Zavoda za zapošljavanje. Promatrajući tako prosječnog građanina (opet, s vrlo niskim primanjima), kreditno sposobnog, nije teško zaključiti kako je odluka posezanja za kreditom vrlo rizična. Nije problem u zahtjevu za kredit, mnoštvu obrazaca i ostaloj pripadajućoj osnovnoj dokumentaciji, već u mogućnosti otplaćivanja dotičnog kredita. Jer živjeti na kredit znači umirati na rate. Pri početku posla, naravno, prihodi neće biti jaka stavka odnosno, više će se baviti rashodima i kako doći do one pozitivne nule... Onda kreću misli kako je najbitnije barem vratiti uložena sredstva. Ali odakle? Banka je osigurala povrat kredita, a kako ćete proći, vaša je osobna stvar. Onda će taj isti mladi i poduzetni, malo manje entuzijastični čovjek u svrhu opstanka posla, svojim dužnicima omogućiti odgodu plaćanja jer i sam zna kako je kad se nema novca i eto famoznog začaranog kruga na kojem se temelji hrvatsko gospodarstvo. Dužnika će biti sve više a posao će se vući nekoliko godina, kao puž balavac i na kraju će se sve srušiti kao kula od karata. Iza svega ostati će još petnaestak godina pakla, vraćanja početnog kredita ili u još gorem slučaju, još kojeg, koji je podignut u svrhu "napretka posla". Tipičan primjer. Ne kažem da u inozemstvu cvjetaju ruže, i tamo ima ogromnih nedostataka, ali smatram da su nemjerljivi s ovim našim. Malo bolje zakonski uređene države mlade ljude "koče" jedino stambenim pitanjem jer su cijene stanova u pravilu strašno visoke, ali na kraju krajeva, stan se kupuje jednom ili dvaput u životu, pa... Čitam jučer Ohanu. To mi je opet malo pre-ekstreman primjer. Nisam blog pratila od početka, ali čitam da su živjeli sa djecom (ako se ne varam) u Dominikanskoj Republici, sad su se opet preselili... I nedostaje im Hrvatska pa trenutno razmišljaju o povratku. To je još jedan ogroman nedostatak gornjem popisu. Odvojenost od obitelji i prijatelja, posebno ako je drugi kontinent pa ne postoji baš puno godišnjih prilika za posjet. Ali i to je neka vrsta testa, nekim ljudima to i ne predstavlja preveliki problem, a kažu ionako da se "živ čovjek na sve navikne". Ne očekujem crveni tepih po odlasku iz ove zemlje, ali ni ovakav život negdje drugdje... Treba misliti na svoju budućnost, pa makar ja pridonijela odljevu mozgova i bila još jedna brojka u Zavodu za državnu statistiku mladih ljudi koji su bolji život odlučili potražiti izvan granica lijepe naše. *mogla sam ovo pretvorit u roman :) |
- 23:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 25.07.2005.
"Lipo li je, lipo li je..."
|
Ushićenje koje osjećam dok hodam ulicama toga grada rijetko kada mogu opisati, a da to bude tako toplo i opipljivo. Realno i iskreno. Nije to milijunski grad koji broji tisuće četvrti, nije ni fascinantan pod svijećama noću a daleko je i od trendova svih vrsta. Nema ni kazalište, ni kino ni gradsko radio; tek malo veću poštu, crkvu i kolodvor. Ali zato ima dušu. Ima ono što svi mi s vremena na vrijeme poželimo. Klupicu u parku kraj mora i onaj osjećaj pripadnosti. Kada se svaki put iznova rodiš i sjetiš se da je tu tvoj početak. |
- 21:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 13.07.2005.
Nešto predivno
|
Jedan je dječačić upitao svoju majku: "Zasto plačeš?" "Zato što sam žena" - odgovorila mu je. "Ne razumijem" - rekao je dječak. Mama ga je samo zagrlila i rekla: "Nikada i nećeš". Kasnije je upitao oca: "Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvog razloga?" "Sve žene plaču bez ikakvog razloga" - bilo je jedino što je tata znao reći. Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču. Naposljetku je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je: "Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?" Bog odgovori: "Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna. Dao sam joj ramena, dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu. Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece. Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora. Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo. Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce. Dao sam joj mudrosti da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega. I napokon, dao joj je suzu da je isplače. To je samo njezino na korištenje kad god joj zatreba. Vidiš, sine moj, ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se česlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav." Tekst mi se našao negdje u dokumentima, pa evo da ga podijelim s vama... autora nažalost, ne znam. |
- 11:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 11.07.2005.
Let's talk about... (pričam ti priču)
|
Maya Angelou is 75 year old African-American woman, her messages of life purpose passed all over the world, her spiritual strength and ability of showing emotion through her writing, even today – can’t compare to any other writer. When somebody says her name I’ve already a picture in my head, a picture of pride. When she was in her early twenties, she had been a streetcar conductor, a cocktail waitress, a dancer, a madam and a unwed mother. Beside that, a successful singer, actress, a lecturer and civil rights activist and a very popular author of five collections of poetry and five autobiographies. In 1993. Maya gave a moving reading of her poem “On the pulse morning” at Bill Clinton’s presidential inauguration, an occasion that gave her wide recognition. She became a national celebrity in 1970 with the “I know why the caged Bird Sings”, the first volume of her autobiography, which detailed her encounters with southern racism and a rape by her mother’s lover. In 1977 she was nominated for an Emmy for her portayal of Nyo Boto in the television adaption of the best selling novel “Roots”. And Still I Rise You may write me down in history With your bitter, twisted lies You may trod me in the very dirt But still, like dust I’ll rise ... Did you want to see me broken? Bowed head and lowered eyes? Shoulders falling down like teardrops Weakened but my soulful cries ... You may shot me with your words You may cut me with your eyes You may kill me with your hatefulness But still, like air, I’ll rise ... I rise. I rise. She is like a dust, she always rise from the ground... Last line highlights once again the strength that the black race have. I think that she’s trying to juxtapose the pain of slavery with the triumph of freedom... |
- 14:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 26.06.2005.
Jedno
|
ne pamtim dan ... kada postala sam ti ... ne pamtiš noć ... kada postao si ja ... jedno kraj drugog ... istim korakom ... jedno kraj drugog ... ... jer ti si samo zato ti ... da vidim u tebi sve što o sebi znam ... jer ja sam samo zato ja ... da vidiš u meni sve što si bio sam ... ... pogledaj me ... kako sličim na tebe ... pogledaj se ... kako sličiš na mene ... jedno kraj drugog ... istim korakom ... jedno kraj drugog ... Meritas i ova stvar. Genijalno iskreno. Ide na repeat. |
- 15:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #
subota, 25.06.2005.
*
|
Sve je počelo s Moloko i "Time is Now"... Pozivom na večeru u riblji restoran koja je odbijena u sekundi. Nikad na prvu loptu. Moloko su i dalje svirali u glavi do nekih daljnjih susreta. Do rive i svega što se trebalo dogoditi ali ne i na određenom mjestu. Alarm i poruka. Plave oči su zasjale i shvatile... Shvatile su početak. Ovako su išle Riječi: "bit je u tome da ako nešto želiš i voliš onda se i bori za to ostvari to" koje nikad neću zaboraviti. Dijelom su krivac svemu. I danas je on u meni. Zbog jučer, danas je Moloko vokal opet odjekivao glavom. Ali ne bez razloga. |
- 23:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #
četvrtak, 23.06.2005.
B(ij)elo Dugme
|
Promatram ovu famu koja se razvija oko Bijelog Dugmeta. Kako postoji fenomen o siromaštvu naroda koje se očituje u sve većem sudjelovanju tog istog naroda u igrama na sreću, tako u nas postoji fenomen zaluđivanja mase. Ne, ne kažem da nema vani jednako tako događaja koji ponesu određeni broj ljudi i onih događaja koji su “in” punih tjedan dana, ali sam sigurna da nigdje na svijetu se masa ne može toliko zaglupiti kao kod nas. Probudim se; na RTL-u, HRT-u, Novoj sve bruji od Bijelog Dugmeta, puste nagradne igre, intervjui, Retro CD-i na poklon, očekivanja od koncerta, pripreme za koncert, povijest svih koncerata, povijest grupe i sva ostala čuda koja su uspjeli izmisliti. Odlučim da je najbolje ugasiti TV i upaliti radio, od 13 memoriranih radio postaja našle su se dvije koje nisu pričale o njima, čini mi se Katolički radio i Otvoreni radio i to iz razloga što ovi potonji ne puštaju domaću glazbu. Krenem čitati novine, iskaču i napadaju me pusti članci koji vrište opet o Zagrebu, dolazim na net; iskaču prognoze koncerta, vremenske prognoze, promet u gradu za vrijeme koncerta, policijska upozorenja, osiguranje... Nakon silnog tog gušenja odlučim otići prošetati u grad, šetam kraj izloga u kojem centralno mjesto zauzima crna majica sa bijelim slovima Bijelo Dugme. Čudi me da i u WC-u nisam naišla na nešto što će me zaskočiti i vrištati o njima. Srećom da je toaletni papir još uvijek bijel, a ne crn sa bijelim slovima. Pa dobro, je li više dosta?! Postoje ljudi koji to NE slušaju, kojih NIJE briga za (sad bi im navela imena, ali kako me ne zanimaju ne znam ni to) članove, NE zanimaju ih koliko dođe karta i sva ostala zaglupljujuća stanja koja se uvaljuju ljudima. Da se razumijemo, naravno da postoje ljudi koji su vapili i čekali sve te godine da napokon vide svoje idole, čuju pjesme koje su slušali u mladosti i osjete tu atmosferu, ali smatram da je toliko needucirane djece i zatupljene mladeži koja je potegla put do Zagreba zato jer je “in” biti na koncertu. Ne samo da se nisu rodili kad je dotična grupa žarila i palila nego nisu niti upoznati s njihovim pjesmama. Ali oni će prepričavati kako su bili dio mase i kako su cool. Sad je trebalo par dana prije koncerta naći i pržiti sve njihove pjesme, raspaljivati do daske i učiti napamet kako bi se ipak vidjelo da su “upućeni” i da su zapravo to htjeli doživjeti “odavno”. Rado bi im postavila pitanje što je Bijelo Dugme njima značilo prošle godine? Našlo bi se i onih koji nisu ni sigurni tko su uopće oni i iz koje grane umjetnosti (ako to smijem tako nazvati) dolaze. Sigurna sam da ne bi ni znali kako su se njihovi one-day idoli ponašali u prošlosti i kakve su izjave davali tijekom rata, kakva su im općenito stajališta u životu i na kraju krajeva, kako su nastajale njihove pjesme i što one znače. Marketinšku stranu čitavog projekta ne moram valjda obrazložavati jer oni to rade “iz ljubavi prema publici”, naravno. Sad mi paše ona “Kad se isprazni kasa, bit ćete 4 asa”. A koliko se bruji da je gospodarska situacija očajna, ljudi nemaju novca, jedva spajaju kraj s krajem, žive od 2.000 kuna za koje rintaju danju i noću i... ...pojavi se Bijelo Dugme. Odjednom se ima novca, 200 kn karte za autobus, ulaznice, majice, CD-i, smještaj, hrana, piće... A nema se novca? Pa kako sad? Pa nisu ljudi čekove pisali za ulaznice ili kupovali na kartice? Gimme a break. Prošle godine Thompson, ove Bijelo Dugme, sljedeće XY... glavno da se ide, a tko? Ma nije ni važno, glavni akteri nikada nisu ni bitni. Bitno je da si “in”. Sljedećih mjesec dana ćeš jesti kruha i piti vode, ali moraš biti “in”! "Samo gledaj u ekrane, magazine i reklame Samo kupuj, samo troši, tko ne troši taj je loši Samo troši, samo kupi, ko ne kupi taj je glupi ... Moje misli kontrolira, sve ih bira konstruira Sve šta hoće, ja ne mogu ... Ali ništa ne pomaže, osim savjest kad mi kaže Kad me laže, sve je dobro, zaboravi muke pobro Na veselje baci brigu, pa se baci u tu igru Pusti nek te masa nosi, u masovnoj si hipnozi" Treba skinuti kapu njihovom menadžeru, čovjek je obavio vraški dobar posao. Jednoga dana želim biti kao on. |
- 13:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #
srijeda, 15.06.2005.
Pipls
|
Već duže vrijeme razmišljam o društvenim odnosima... slobodno mogu reći da me to poprilično zaokuplja. Mislim prvenstveno na to što neke meni drage ljude sam upoznala na totalno sulude načine, nismo stalno u kontaktu ali nas opet nešto posebno veže. Što kaže Žera “Ima nešto od srca do srca Neka tanka nit”. I onda kad se čujemo ili vidimo, osjećamo da je objema stranama neopisivo drago. Teško je to zapravo opisati. To su oni posebni ljudi u mom životu. Ne prijatelji. Oni su posebni. S nekog drugog point of view, danas, zadnji dan predavanja, okrećem se oko sebe u predavaonici i gledam sve te ljude. Onih petnaestak koji su sjedili okolo mene su ljudi s kojima sam ja svaki dan. Svaki dan. S pet ili šest ljudi sam u bliskim odnosima, povjeravamo se jedni drugima, u kontaktu smo; na kavi, tulumima, rođendanima... s tim ljudima sam isplanirala dobar dio svoga ljeta i dala im godinu dana svoga života. Kad su bili praznici tri dana, zvali su me da dođem u kafić kraj faksa da popijemo kavu jer im falim, jer nisu navikli da se ne vidimo tako “dugo”. Možda to nekome smiješno zvuči, ali meni to znači. Ne zato jer sam asocijalan tip (za mene se može reći sve, samo ne to hehe) nego zato jer su ti ljudi karakterom toliko pozitivni i nezamjenjivi da je to nezamislivo. Kad smo zajedno osjećam neki zatvoreni krug oko nas, shema – svi za jednog – jedan za sve. Znamo biti i bezobrazni jedni prema drugima, ali sve u sklopu dobre podvale, šale... Osjećam se sretno što sam okružena njima. Ponosna. Teško je danas naći osobu (da ne pričam u množini!) koji će te oduševiti svojim kvalitetama i usprkos dnevnih stotinu prilika za prevarom, laži, licemjerjem i zabadanjem noža u leđa to zaista NEnapraviti. Teži se nekim drugim pojavama i ako te ne mogu dobro iskoristiti, neću imati ništa s tobom... Strašno. Uza sve to, pomaže nam tehnologija čiji tempo svi više-manje pratimo a ona nas udaljava jedne od drugih. I onda ta ista tehnologija koja nas je udaljila, pokušava nas povezati natrag. Personaliziranje menija u mobitelu, usluge kojima bi se tražile osobe suprotnog spola, mini istraživački centri koji su pokriveni bluetooth tehnologijom kako bi se povezali ljudi sličnih sklonosti putem SMS poruka i niz bezbrojnih usluga koje pokušavaju popraviti stvar. Apsurd. Promatram tako ljude oko sebe i za većinu imam osjećaj da se druže jer ne znaju gdje bi bili za to vrijeme, zato jer im ta osoba treba kasnije za neke njihove planove, zato jer se osjećaju dužni ili pak osjećaju sažaljenje - zato jer “moraju”. Pa pitam se; zar je nama to zaista trebalo... Smatram da kad bi saznali danas da imate još samo sutra prije nego umrete, prvo bi rekli ljudima ono što osjećate. Zapravo, ja bi tako napravila. Onako od srca bi obišla većinu i rekla im ono što možda dosada nisam jer sam (sama po sebi) mislila da to telepatskim putem čitaju iz moga uma. A možda to napravim već sutra, da taj zadnji dan provedem u miru :-) |
- 20:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 13.06.2005.
Glavu gore
|
"Nisam ovdje da vam kazem bit ce bolje, ja o tome ne odlucujem Niti sam ovdje da vas sad upucujem Na pravi put, jer pravog puta nema, tog ste svjesni Vitalni organi ovog drustva svi su bolesni I opasni putevi danas cine se isplativi Dok god je glava gore, ponos prisutan, svi potezi su shvatljivi Nikad nikom ne trebas se opravdavat Isprike davat, prodavat spike, zajebavat Se s budalama, jer neke stvari se ne mjenjaju Odredjeni primitivizmi nikad ne jenjaju Stvori oko sebe okolinu sebi ravnu Samo sebi vjeruj najvise, preuzmi rijec glavnu" ~ Elemental (verse by Shot) - Glavu gore ~ |
- 09:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #
nedjelja, 12.06.2005.
¸
|
Od Elementala sam puno očekivala pa tako puno i dobila. Nisam ni sumnjala, da se razumijemo. U Zadru smo se nacrtali kod kume već oko 7 pm pa smo otišli do Gardena. Garden je fancy mjesto, otvoren prije godinu dana. Shema je u tome da je sve uređeno kao dnevni boravak. To je zaista garden iliti vrt u kojem su klupice sa velikim bijelim jastucima. Ima i onih malo većih ko što su trosjedi i poseban dio, kao nekakav uzdignuti prostor obložen parketom na kojem stoje ogromni tanki jastuci na kojima ljudi leže, piju koktele i gledaju zadarsku rivu. Sve je u bijelom i predvečer izgleda prilično impresivno, čemu pomaže i nekakav vodeni sustav u sredini. Prostor je prozračan i really nice izgleda. Gardena je naslijedio City Club Forum – mjesto gdje su Elementalovci nastupali. Prvo nekakva loša muzika, house za povraćanje pa neki bezlični beat kojeg čak ni MTV ne bi progurao. Sve to pratio je lik 40+, obučen u crvenu košulju i kožni sako iz doba Krista, vičući svakih nekoliko sekundi na mikrofon “MC”, “Once again” a rulja je tupavo stajala i čekala ekipu da se pojavi na stageu. Na netu je pisalo 23.00, na kartama 00.30 a počeli su mrvicu prije 01.30h. Ne zamjeram ništa samo zbog činjenice da su odradili odličan posao, ostala sam bez glasa, noge nisam osjećala... Nekih 2 sata i sitno bez ikakve pauze, čitav treći album, probrane pjesme sa drugog i one ogromnoj većini prisutnih (ali ne i meni) nepoznate stvari sa prvijenca. To što je Remi skužila da ja i kuma znamo, nagradila je posebnom zahvalom na koncertu i sviranjem iz auta kad smo mi išle prema našem autu. Poslije njih DJ je ipak imao razumijevanja i na punih pola sata se odrekao odvratne muzike i počeo puštati ono što se inače pušta, R’n’B beats :) Opet se pilo i plesalo, do jutra! Kad je svanulo, krenulo se put kolodvora na kojem su već tradicionalno najbolji sendviči u gradu. Ne trebam ni pričati kako su dobro došli nakon pustog umora i plesanja, serije gin-tonica :) Trebalo je voziti doma. Cesta srećom bez pandurije... Nešto sam uspjela i odspavati, nekih možda pola sata : ) Shvativši da za 2 sata moram na posao, nije bilo smisla da idem spavati pa sam popila kavu, otuširala se i krenula na posao. Kad tamo, bivša cura mog bivšeg. Odnosno, ona koja je došla nakon mene. Ispalo je da moramo raditi zajedno to jutro, samo što sam ja radila 6, a ona 3 sata. U životu ja s tom curom nisam prozborila niti riječi, ali bilo je glupo da radimo jučer zajedno a pravimo se da se ne poznamo. Zapravo se nikad nismo upoznale, ali znamo se. Fino smo se napričale, njega kao teme se nismo dotakle i onda je ona otišla doma. Sad mi već miriše my irish coffee, što znači - gotta go study! ;) |
- 15:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #
petak, 10.06.2005.
Sutra, danas
|
Sutra tj. danas navečer idem tu i već znam da će provod biti odličan! Isto tako se nadam da neće biti pandurije na cesti da ne bi vozačka pala :) U nadi je spas :) A treba i voziti do doma... hm... Sad na spavanac :-* |
- 01:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #
nedjelja, 05.06.2005.
Š.B.B K.B.B.
|
Pitam se zašto uvijek kad imam viška vremena ili kad ne pratim predavanje a ekipa je mrtva od sinoćnjeg izlaska da bi se smijali, zašto uvijek razmišljam o propuštenim prilikama u životu. Znam da nema smisla misliti Š.B.B K.B.B ali nekako mi savjest ne da mira a da ne pomislim "e vidiš, da sam tada odlučila drugačije..." Zapravo me u svemu tome fasciniraju mogućnosti kojima bi život nastavio svoju putanju. Kad dvojim između nekih velikih odluka, uvijek mi iznad glave visi onaj oportunity cost i koliki će on u konačnici zaista biti. Kolika je cijena nečega što sam odabrala iz sasvim (očito, samo meni) normalnog razloga. Bojim se da sam osoba koja one "životne odluke" riješi u trenutku jer mi je jednostavno tako došlo ili samo u tom trenutku osjećam da je to ispravno i iako znam da postoji mogućnost pokajanja - jednako tako znam da nema nazad. Tu sam gdje jesam i jedino što mi preostaje je pjevati "Ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije..." Ali poanta svega je da ni drugi puta neću pametnije nego ću onako kako mi dođe. U većini slučajeva to bude odlučeno samo da se skine s vrata. I znam da je to glupo jer jedino ja odlučujem o svome životu i svjesna sam te činjenice, ali priča se svaki puta ponavlja. Pa tako kad gledam svoj život u okvirima budućnosti, zajedno sa sadašnjim odlukama – izgleda mi teže ostvarivo i uklopivo u sadašnje i buduće okolnosti. A sve zbog moje (nepromišljene?) odluke. S neke druge strane, one sitne i može se reći nebitne stvari važem do besvijesti a ako u čistom savršenstvu sadašnjeg trenutka ili perioda od 2 godine neka sitnica iskoči - grizem se danima a noćima ne spavam. I tko je sad tu lud? Očito samo ja. Sitnice koje normalan čovjek ne bi niti primjetio...  |
- 20:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #
petak, 03.06.2005.
˙
|
A vrućineee... Ljeto je zapalilo sve živo, suknjice, šlapice, naramenice, haljinice, koktelići, skuteri i dobra mjuza iz auta. Nisam se još kupala jer nikako ne mogu stići ali kad odem za nekih 10-ak dana, neću se vraćati tako brzo :) Ispiti su došli na velika vrata i kontam kako je brzo sve to prošlo, kako mi se čini da je jučer padao snijeg i da smo se smijali ispred faksa dok smo jednu curu bacili na snijeg i škakljali dok je ona vrištala i smijala se u isto vrijeme. Položila sam neki dan pismeno ispit, ali nije bilo ocjena. Pisala su samo imena nas nekoliko heroja koji su “zadovoljili” kriterije. Došla ja na usmeni, kako to obično biva, ispred vrata masovna histerija, ja totalno cool ušla među prvima s idejom “šta bude – bit će”... Profa sva skockana, jedina u predavaonici sa hrpom papira i ja sjedam isprdd nje. Imala sam neki čudan feeling, ni sama ne znam zašto. Nije trema, nije panika nego nešto NLO-ovski. Profa: Kolegice, vaš pismeni je bez greške. Ja: Dobro. Pretpostavljala sam (prizvuk bahatosti, nisam baš pretpostavljala) Profa: Mislim da nema potrebe za usmenim ispitom, izašli ste na predrok, dobili 5, bili ste na većini vježbi i predavanja. Ja: Dobro. Profa: Ne trebate mi više dolaziti na predavanja i vježbe, odradili ste svoje. Ja: Ajde bar nešto. Profa: Samo mi nemojte zakasniti na upis ocjene, onda ćete morati čekati sljedeći rok da vam upišem ocjenu. Ja: Ma neću, bez brige. Doviđenja. I tako zbrojih ja prvu peticu ove godine. Sad ide hrpetina ispita za kojih i nemam neki veliki plan, ali jedini plan koji imam je onaj da neću učiti čitavo ljeto. Niti pola nemam u planu. Danas sam na kavi pričala sa ekipom i napravili smo plan gdje i kada ćemo ići ovo ljeto. Nekakav okvirni. Imamo u planu nekoliko obližnjih otoka, Split, Novalju. Smještaj smo već dogovorili (svi negdje imaju svoju vikendicu ili kuću), pare smo zaradili, još nešto ispita da riješimo odn. damo uvjet i onda mirne duše divljati čitavo ljeto. Odvojila sam malo vremena i išla potražiti nekakve šlapice, japankice, “isusovke”, nanulice ili bilo što na tu temu. Da skratim priču – nema. Nakon čitavog grada i zagledanja u svaki dućan, ništa nisam našla po svom ukusu... Ono što mi je zapelo za oko je 550,00 kn a toliko novca za šlapice ipak nedam! Pa nisu baletanke ili cipele pa da bacim malo bogatstvo na njih! Do nekakvih 300 kn bi i bila spremna platiti. Kao zadnja nada ostao mi shopping centar na ulazu u grad i kad sam išla, već sam bila pomirena sa činjenicom da ni tamo neću ništa naći, but I was wrong. Izbora ko u priči, i od 10-ak potencijalnih modela jedne su mi ipak bile no.1. Pitam broj, ima (ugodnog li iznenađenja!). Vidim cijenu – 375,00 kn. I gledam onda ponovno kako mi stoje na nozi kad uleti mi prodavačica “imamo popust, to je stara cijena, sada su 149,00 kn”!!! Yippy! Napokon nešto dobro danas. Nakon njih uletio je sladoled od lješnjaka i nečeg zelenog pa sam kao Brum zadovoljno krenula doma. Samanthice, i tebi želim ovakvu kupnju! : ) Pozdrafcek Pozdrafski ;) |
- 18:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #
subota, 21.05.2005.
ˇ
|
Nekakva prehlada me ćopila pa sam zakovana za krevet i one balave maramice uz hrpetinu vitamina i čaja na litre. Sad su došle i jagode na meni, što me posebno veseli : ) Ali ne one gigantske, bezukusne, savršeno bljutavog okusa već slatke ko prave jagode : ) Mislim da čak postoji i blog na tu temu?! Čudno je kako se nekih ljudi sjetimo iako nam ne nedostaju. Jednostavno su tu negdje. Prije su vjerojatno bili važan dio života, sada su samo kontakt u mobitelu i usputno “bok” na ulici... Čak ni ovo posljednje. Vrijeme. Onda vrtim film nazad, vraćam svoje postupke, kopam po dnevniku da se vratim na tadašnje stanje, čitam razmišljanja i postavljam si na tisuće pitanja od kojih je najčešće pitanje gubitka vremena. Što ako je to bio samo gubitak vremena? Kažu da iz svega nešto naučiš, da ti svako iskustvo donese nešto korisno i dobro, poznanstvom si bogatiji za jednu osobu ali.. za to vrijeme tvoj život se mogao odvijati negdje drugdje? Ne znam. Znam da ovo nešto znači, prije je značilo sve, sada više ništa...: Zakomplicirao si stvar ... Možda ti jednom oprostim Ne traži da zaboravim Laku noć gospodine Još samo jedno pitanje ... Apsolutno i relativno ništa. Aventura i crna majica sa bijelim rubom koja je tu večer bila presudna, podnožje mosta, livada od Snickersa i plave fotelje prolivene Pagom od ananasa. Slobodna nedjelja, lizalice veličine limuna, čik-pauza i crvena ruža. Neno Belan i klapa More: Srce od leda. Sada je to kovrčava plava kosa, kava Anamaria, traperice na trapez i bijela kava nedjeljom ujutro. Razbijeni stolić u blagavaonici, trke motorima. Bez neke velike razlike. Životi se jednostavno ne poklapaju. |
- 15:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #
petak, 20.05.2005.
All in all
|
Tulumarilo se ovih dana, zato ne pišem. A i posljedice su brojne, treba to sanirati : ) Najdraži mi kolega (ne The Kolega) je slavio B-Day, uža ekipa u stanu oko kojeg na sreću tu noć nije bilo susjeda. Nas dvije prijateljice, dva momka i slavljenik pokazali smo se ko ekipa za pamćenje. Nas 2 i slavljenik smo uigrana ekipa dok ova dvojica upadaju u međuprostore. Da ne duljim. Nakon litru pive (uvijek startam s pivom) i litre ipo domaćeg vina nazujala sam se taman toliko koliko mi paše. Muziku sam birala ja, pokazala se pun pogodak jer smo plesali do jutra ili drugačije rečeno, dok smo imali snage. Onda je bila dilema dal da uopće idemo doma ili pravac na faks, ali valjalo se istuširati. U mom slučaju dogodilo se i prije nego sam planirala. Na pola puta do doma opalila je takva kišetina, a došla ko naručena budilica. Presvukla se, otuširala i na faks. Zanimljivo je što mi se G. pokušao približiti... Od 9 pa do jutra je tražio nekakav kontakt a kasnije su padale puste ispovijesti koje očito, nije nikome rekao. Dobar je on momak, pametan, pristojan... umjeren. Ostavlja dojam povučenog ali je zapravo jako daleko od toga. Imam osjećaj da nema neku ludu želju za isticanjem u društvu nego se ponaša sasvim normalno. U jednom trenutku smo se zatekli u kuhinji (ni sama ne znam kako) i dotakao me po leđima, što me poprilično iznenadilo jer nije taj tip osobe. You know what I mean. Ujutro smo sjedili ispred vrata, ja sam išla uhvatiti zraka a on je očito čekao mene da dođem. Pričali smo o svemu i svačemu, međutim, kad sam shvatila da se njegove želje ne poklapaju sa trenutnom situacijom, prekinula sam razgovor pod izlikom da bi bilo bolje da se vratimo unutra. Ne mislim davati lažnu nadu niti sluđivati nekoga tko je više nego fer prema meni. Ujutro je otišao nazad doma i u ponedjeljak će doći ponovno. Faks je protekao uobičajeno. Pisali smo nekakav esej iz ekonomije i iako mi je grlo bilo u katastrofalnom stanju a glava u torbi, uspjela sam složiti 1,5 list teksta na A4 papiru. |
- 19:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #
utorak, 17.05.2005.
Izbori, izbori...
|
Ovih dana se zapravo ne čudim ničemu. Prvenstveno izborima. Eto, sad je i to iza nas, HDZ je opet tu i dobio je najviše glasova nositelj liste za kojeg se uopće ne zna kad je zadnji put bio u ovom gradu. No eto, on najbolje poznaje problematiku i ima rješenje za sve probleme. Yeah, right. Ne mislim pritom da bi oni koji žive u ovom gradu napravili nešto više, zalagali se kad bi se njihova guza dokopala stolice, ali barem su tu?! Najironičnije od svega je to što misle da kupuju glasove sukladno s brojem plakata kojima unište grad. Znam jako puno o marketingu i popriličnom broju trikova te utjecaju kojeg ima na ljude, ali sumnjam da je netko glasao za one koji su imali najljepše ili najviše plakata. Jedino šteta papira i smeća koje će nastati nakon što ih ljudi pokidaju jer njima, naravno, ne pada na pamet skinuti ono što su stavili. Dobitnik najinovativnijeg slogana je... “XX, Vaš budući gradonačelnik.” Kako moćno i inovativno, zastrašuje činjenica da je ljudski um mogao smisliti tako nešto... Gimme a break. Da ne bi bilo zabune, nisam stranački opredjeljena jer smatram da je sve to ista pašta, čak ne mogu reći da od nekoliko zla biram ono manje jer su jednaki pa nemam što ni izabrati. Izašla sam na izbore jer smatram da nema pravo gunđati i vrijeđati onaj tko nije ispunio svoju građansku dužnost, pa što god to značilo. Sama činjenica da je bilo cca. 2.000 nevažećih listića pokazuje da ima popriličan broj ljudi koji ne smatraju da itko zaslužuje vlast, ali su ipak izišli na izbore i spriječili kupovanje glasova. Naravno, u gradu se na jednom mjestu ponavljaju izbori (to je već običaj) a na drugom biračkom mjestu je birač već bio zaokružen da je glasovao prije nego li je pristupio glasovanju. Najviše me zapanjila činjenica da je za SDSS na razini županije glasovalo malo više od 6.000 birača... Neka se pripadnici ne naljute, ali smatram da nam ne trebaju ni u županiji, ni u gradu. Kao višegodišnja članica GONG-a, bila sam u mobilnoj ekipi koja podrazumijeva obilazak četvrtine biračkih mjesta na razini županije. Nepravilnosti je bilo i to uvijek iste, ali nije ni vrijeme ni mjesto da o tome pričam. Pogreške se čine namjerno u stilu da ih se ne može kazniti, ali kad bi znali kolike su kazne, što novčane, što zatvorske – sumnjam da bi za 350 kn riskirali svoju guzicu. I eto, tako nam je kako smo izabrali... |
- 13:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #
srijeda, 11.05.2005.
Do pola
|
“Everything you think you know baby, is wrong And everything you think you had baby, is gone” Garbage, of course! Nakon male stanke evo me nazad. Prilično novosti, a opet ništa preimpresivno da to posebno izdvojim. Ispiti, rokovi, predrokovi... e da, kad sam već tu, danas došli rezultati informatičkog kolokvija i ponosna sam bila kad sam na listi snimila svoje nove dvije petice! To je onih 100% kojih sam ti rekla Samanthice : ) Od posla još ništa, nijednu od nas pet cura koliko nas je ukupno bilo nisu kontaktirali, valjda će kroz ovaj tjedan. Zapravo, volim raditi samo da mi nije monotono, da nisam u nekakvoj rutini... Daleko od toga da mi je život monoton, ali kad sam u muvingu i strci, uživam jer se osjećam prije svega korisno. Čak i ne razmišljam toliko o lovi, što je danas pomalo neshvatljivo jer s obzirom na 2.000 kn koje su mi sjele neki dan na račun... još nisam stigla potrošiti ništa konkretno (znači jedino za kavu, hamburger, žvake uvijek ima vremena). Jednostavno nemam vremena za šetnju okolo po gradu i šopingiranje neko veliko. Ako kupujem, to mora biti na brzinu ali opet izbirljivo do bola : ) To je sve skupa otišlo toliko daleko da sam neki dan primjetila na predavanju Cosmo, unutra jednu predivnu haljinicu koja sliči jednoj koju već imam i poslala prijateljicu (kojoj je bilo usput) da pita imaju li moj broj, ako imaju da ostave ispod stola i da ću ja doći po nju : ))) Da... razvila sam slike sa koncerta onih koje pratim prije nego su se obogatili, slike iz Zagreba i sa faksa, tako da sam se čitav dan gušila gledajući ih... strašno. Za kraj mog nesuvislog blebetanja pozdrav ekipi s moje lijeve strane i znajte da vas svaki dan čitam! |
- 21:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #
četvrtak, 05.05.2005.
Nastavci
|
Kopanjem po vlastitom blogu :), shvatila sam da na kraju nisam napisala što je bilo s kolegom kojeg sam sanjala... Ekipa sa faksa na kavi, jutarnji razgovori, ko i obično nepovezani. Kolega nije bio s nama ali sam ostalima rekla u toku razgovora kako sam ga sanjala ali ne i kako sam ga sanjala. To je bio prvi ispušni ventil. Sljedeće predavanje dolazi dotični kolega do mene, naginje mi se nad klupu i zaželi mi posebno dobro jutro te sa osmjehom naglašava činjenicu. Kao da zna što mi se po glavi motalo taj trenutak. I ja kao ja, nisam mogla izdržati da mu ne kažem... Opet smješak do susjedne predavaonice i nazad a po mom pogledu je skužio što sam sanjala. Nije previše komentirao, ali očigledno je bilo iz onih par riječi da mu je bilo više nego drago... "Ego se osjeća bolje kad mu je sve po volji" Nakon toga je svakih par minuta okretao glavu prema meni i gledao me u stilu prvi put smo se susreli :) Razgovor za posao protekao ležerno, bilo je nas pet cura i dvije ispitivačice, da tako kažem ;) Rezultati će se saznati u ponedjeljak, ako se ne varam. |
- 09:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #
utorak, 03.05.2005.
Smeće ipo!
|
Evo što mi se mota cijeli dan po glavi, line iz "Metal Heart" - novog, neponovljivog Garbagea čiji je album još vruć u music shoppovima Zagreba :) I wish I had a metal heart I could cross the line I wish that I was half as good As you think I am Usput, sutra me čeka razgovor za posao, pa... vidimo se! |
- 17:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.05.2005.
Some...
|
You'll meet other men Who will break your heart If I see you with them It's gonna tear me apart Maybe in another life We wouldn't be alone Tonight I've hurt you I can see Do you think its not hurting me... Toliko za danas... |
- 15:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #
nedjelja, 01.05.2005.
Malo o učenju
|
Već neko duže vrijeme razmišljam o učenju, ali ne o tome kako bi trebala početi nego o samom učenju kao pojavi. Zanimljivo je da od malih nogu djecu tjeraju da uče ali im nitko nikada nije rekao kako? Nikakve upute, savjete, mnemo tehnike? I onda se nekako i provuku kroz osnovnu i srednju školu u kojoj gradivo i nije tako teško, pa ako i nemaš neku svoju pozdanu metodu proći ćeš bez problema. Barem prividno. Postoji jako puno metoda učenja (pamćenja) kraće ali i duže količine podataka. Neke od poznatijih tehnika za pamćenje bezazlenih stvari je mnemonika. Vjerojatno je većina čula da ekipa sa engleskog govornog područja za pamćenje spektra duginih boja koristi poznatu rečenicu “Richard Of York Gave Battle In Vain” u kojoj početna slova označavaju “red, orange, yellow, green, blue, indigo, violet”. Tako, ako morate pamtiti nekoliko nepovezanih stvari, najlakše je napraviti “osobnu” mnemoniku koje ćete se uvijek sjetiti. Kad se dođe na fax, izlistavaju se sve dotadašnje osobine i navike, jednostavno isplivaju. (Osim radnih navika, ako se živi u drugom gradu u stanu, naravno da i one životne navike izađu na vidjelo što zna biti jako ružno...) Neki se snađu, neki ne. Relativno veliki broj ljudi odustane uopće prije samih ispita jer shvaća da to ne može ili da to nije za njih. Ostali traže svoje metode jer prepisivanje je stvar prošlosti, živile kamere na faksu.... Isto tako, ispite od 500-tinjak stranica većina studenata priprema različito. Neki uče polovično, nadaju se da će ih dopasti upravo ono sto su naučili, neki uče sve, danima i noćima se ne odvajaju od knjige, treći sustavno pišu bilješke i izvlače najbitnije iz svakog poglavlja dok neki jednostavno uče napamet koliko god se to nekome činilo smiješno. Ništa od toga ne garantira prolaz, ali ono što je sigurno je da velika većina ne zna učiti. Baš jučer (da, subotom imam fax) pričam sa kolegom koji studira izvanredno ali i postiže takve rezultate. Radi u firmi na vrlo visokoj poziciji, doma su žena i dvoje male djece, a on sa svojih 35 upisao faks. Ništa neobično, ima i starijih. Ali bit je u tome što rješava ispite takvom lakoćom kao i onaj nedavni kojemu je prolaznost nekih 2-3%. Dobio je pet, naravno. I nisam mogla izdržati a da ne pitam - kako? Kaže nije puno učio, nekih tjedan dana (350 str.!), po 3 sata dnevno, više nije ni mogao jer radi u smjenama, treba djecu voditi u vrtić i sva ostala čuda koja djeca zahtijevaju. Rekoh skidam kapu na trudu i upornosti, kolega. Jer nije jednako učiti meni koja sam došla upravo iz srednje i njemu koji maturalnu svjedodžu drži u ormaru 17 godina. Naposlijetku, fakultet ne završavaju pametni nego uporni... uporni... uporni. *Onima koji nisu pročitali, predlažem knjigu Briana Duncalfa - "Kako položiti ispit". Nije još jedna u nizu glupastih knjiga sa nekorisnim idejama nego bi zaista mogla pomoći u nekim naizgled običnim stvarima. |
- 10:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #
četvrtak, 28.04.2005.
Kratko i jasno
|
Razočarana. |
- 17:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #
utorak, 26.04.2005.
=
|
Svaki dan neke lude novosti, počela sam se zdravije hraniti i čak piti vodu. Inače, poznata sam po tome da u 2-3 dana ne popijem ni čašu vode nebitno o godišnjem dobu. Jednostavno, kako izbjegavam sol u hrani jer mi je bljak, logično je da mi organizam ni ne traži vodu. Ali sad se doslovce prisiljavam jer ce mi se sva koža smežurati :) nastavim li ovako. Sad se prisiljavam steći naviku da kupim Janu sa jagodom i onda je punim čitav dan vodom koja mi stoji na očima tako da ne zaboravim :) Subota je prošla krajnje radno. Rodbina se najavila doći pa sam spremala ručak, desert i nekih 150ak palaćinki sa čokoladom (ajd, ne slinite sad hehe). Dodatnih 20ak komada je spremljeno i poslano (po rodbini) članici elitne postrojbe koja je ovaj vikend ostala u stanu i nije došla doma a opravdanje starcima je da "mora učiti" ... Kako sam se samo slatko nasmijala :) Dok je javljala na mob. kako su joj palaćinke stigle tople, 20ak komada je nestalo prije prekida poziva :) Navečer sam izašla vani oko 9, međutim, izašla u onom pravom smislu negdje oko 1. Svratila sam malo do njega pa se to odužilo... :) You know what I mean! U nedljelju je bio važan datum u mome životu, malo se proslavilo... Hrpa dobrog raspoloženja i predivnih uspomena... planiranje praznika rada i štošta gluposti. A sinoć... E sinoć sam sanjala kolegu sa faksa. Nije sad toliko neobično što sam ga sanjala s obzirom na to koliko vremena provedemo zajedno, nego sam sanjala da smo se ljubili?! Bili smo u velikoj predavaonici, na našem uobičajenom mjestu, okolo nas i nije bilo previše ljudi. Hm... poprilično konfuzno, a u snu me prošlo milijardu čudnih mravaca dok smo se ljubili. Znamo se mi i zagrliti i potapšati, nasloniti se jedno drugome na rame ali.. heh Glupo je sad da mu to uopće pričam, nema smisla. Sad će netko reći - podsvijest. Ali nije, pokušavam naći neki normalniji razlog, a ako ga nađem - možda mu i ispričam :))) |
- 17:14 - Komentari (12) - Isprintaj - #
petak, 22.04.2005.
Ovih dana
|
Umotana u rozu dekicu uz Perfect Mean of Shit, slušam Urbanov Retro i tipkam ove retke. Prespavljivala sam se jutros (ako taj glagol uopće postoji u hrvatskom standardnom jeziku, što sumnjam) i sad se napokon izvukla vani. Nije da mi je to običaj, nego je vani ona uporna i dosadna kiša koja ne prestaje i ujedno ubija ikakvu volju za radom. Planirala sam načeti PE (ne Public Enemy heh već Političku Ekonomiju) od svojih 400 i nešto straničica ali jednostavno mi se ne da. To će ipak pričekati :) Ovih dana sve teče nekako prebrzo, a opet tempo je taman. Stigli napokon ugovori za stipendiju, pa na banku i onda kako Remi kaže sad imam Visu Electron da mogu devizno računat. Piše na njoj da je to sada svjetska kartica i da je moj račun uvijek i svuda. Ajde baš ćemo i to vidjeti. A kako je uvijek ako zaboravim Visu sa sobom? :))) Usput, imam osjećaj da me čitava banka mrzila. Žena na šalteru je naprosto upilila da ona meni povadi sve moguće dodatne pogodnosti vezane uz račun, a dozlaboga spora. Ispred mene je bilo 28 stranaka u redu, iza mene vjerojatno još toliko. A ona polako... evo ti mPay, evo ti izvještaj na mob. svako jutro o stanju na računu, evo ti PIN da možeš preko neta radit transakcije, evo ti probna kartica... Ženo, ubrzaj! :) Na kraju mi je zaboravila vratiti moj ugovor pa me zvala na mob da dođem ponovno u poslovnicu, ispričavala se pola sata... to ti je tako. Kad hoćeš sve odjednom. Na fucksu je stanje pripreme. Svi se kao pripremaju za ispite, svi su živčani a zapravo jedina živčanost proizlazi iz dileme u kojem će se kafiću danas popiti kava. Heh. Zapravo zapanjuje činjenica da nam još nitko nije dao nikakve informacije o uvjetu za drugu godinu. Ne mislim da trebaju trčat za nama i vikati informacije, ali barem staviti na net, na oglasnu ploču ili u krajnjem slučaju obavijestiti one babe u referadi. Njih tri, a kad im se vještine zbroje – nisam sigurna jesu li u stanju skuhat kavu. Zato vjerojatno i piju samo onu sa aparata! Sad jedino preostaje ići kod dekana i pitati jer od 400 ljudi nitko ništa ne zna, referada ne zna, tajnik ne zna, a onda valjda dekan zna. Ili ni to nije njegov posao. Probat ću pitat, baš me zanima. To je čovjek kod kojeg nikad ali apsolutno nikad ne znaš kako će reagirat. Kod elitne postrojbe buntovnica bez razloga stanje je i dalje poprilično stabilno. Jednu članicu posjetila sam prije 4 dana i probala ušemiti njen ritam studentskog života. Kuhinja je u katastrofalnom stanju, CW da i ne spominjem. Kad povežem to sa činjenicom da joj je stan 200 i nešto Ojra mjesečno i da joj gazda pliva u lovi, teško mi je prihvatiti da je stan u stanju u kakvom je. Istina, u centru centra je, do faxa treba prijeći ulicu, ali to nije razlog da živi u neljudskim uvjetima. Da bi sve bilo još gore, cimerica je oličenje zla i kad je nema, to je tek prava fešta u stanu. U čitavoj priči, jedino joj je krevet pozitivac jer je mekan : ) Druga članica je zapela sa dragim kojeg je nedavno upoznala, u domu je nema jer je sa cimama na ratnoj nozi, fucks joj je nepoznat pojam a o ispitima da ne pišem. S obzirom da je uvijek bila na svoju ruku, to me uopće ne zabrinjava. Treća je opet sušta suprotnost svojoj dosadašnjoj ličnosti pa trenutno, do daljnjeg, izbjegavam ikakav kontakt s njom kojeg ona uporno pokušava uspostaviti. *Samanthice, kolokvij prošao glatko... moglo bi biti 100% :) |
- 15:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
petak, 15.04.2005.
Osjećam se
|
ispunjeno, zaljubljeno, voljeno, sretno, snažno, hrabro, zdravo, samopouzdano, energično, korisno, obrazovano, entuzijastično, suvremeno, altruistično i nadasve proljetno! :) Eto. Uživam u svom životu. |
- 12:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #
srijeda, 13.04.2005.
Somebody's life
|
Bila sam do maloprije na predavanju i gledam asistenticu onako iz nekog drugog kuta. Sređena, uvijek nasmiješena, sretna, auto, stan, mobitel, dobar posao (dobro plaćen, ne pretežak), dvadeset i koja godina, uglavnom - sve ono što većina normalnih ljudi priželjkuje. Uz to ću napomenut da je autoritet uspjela dovesti do maksimuma iako je tek koju godinu starija od nas kojima predaje. I sad se ja pitam koliko ljudi u životu to pođe za rukom? Tako mlada, a tako uspješna. Da znam, treba tu puno rada, završila je težak faks u roku i vjerojatno tisuću puta poludila od učenja i obaveza... Ali zar je njen motiv za trenutnom pozicijom bio toliko jak da je uspjela u svome cilju, kojeg, usput budi rečeno i nije lako ostvariti? Znam da nismo svi isti i bilo bi gadno kad bi svi isti ljudi hodali svijetom, ali npr. mene ništa ne može toliko motivirati. Nekad mi se čini da sam prelijena a nekad da sam ipak u pravu. Jer, zašto bi robovala nečemu toliko vrijeme.. istina, nečemu što je moj cilj, ali opet. Toliko odricanja i truda a šanse su minimalne, da ne spominjem nulte kategorije. Držim se one da treba svaki dan iskoristit do maksimuma, pa makar i na uštrb sljedećeg. Ne kažem da ne treba imati dugoročne planove.. treba, ali više nekako kao osnovnu odrednicu a ne misao koja svaki sekund odzvanja u glavi! |
- 17:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #
utorak, 12.04.2005.
Svijeće na vjetru
|
Danas me netko pitao što volim. Pa npr. volim šetati nekim paralelama svojih osjećaja... "...ali jednostavno, ponekad neke stvari u zivotu ne mozes tek tako ugasiti, kao svijecu na vjetru.." (M.M.) Već vidim plažu, mirisnu svijeću i ruku koja je gasi a nije sasvim sigurna želi li to... Bolno je ugasiti neke svijeće koje su istina, već odavno izgorjele, ali ipak tinaju i žestoko se opiru vjetru... ma kolike nevere i bure bile, svijeće još neobjašnjivo gore... možda zato jer jednim dijelom i želimo da gore, da nas uvijek griju i budu tu kao svjetlo na mračnoj pjeskovitoj plaži... Da budu tu kada poželimo samoću i utjehu pa makar i kroz dane naše prošlosti... da gledamo u njih, svjesni da više nije dan, ali isto tako da nam trebaju nove svijeće... Nekom više njih, a nekom samo jedna koja će ih odvesti... |
- 12:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ponajprije mjesto gdje se odmaram, iznosim svoja mišljenja, razmišljanja, dileme i kratak osvrt na sve što se provrti ispred mojih očiju toga dana :) Kaže moja prija: "Svašta-nešto" :) Statistiku sam voljela u srednjoj: Free Website Counter |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||